Počeo je već i travanj, a ja i dalje ne osjećam proljeće, sve je tako hladno i tmurno. Bez boja i mirisa proljetnog cvijeća.
Nema sunca, samo neko sivilo. Toliko je tmurno da me gledajući kroz prozor nekad obuzima osjećaj samoće.
Samoća, najgori osjećaj ikad. Ponekad nas taj osjećaj toliko proždire da jednostavno padamo u komu, nemamo nikog kome bi smo se povjerili.
Svi mi ponekad imamo osjećaj da nemamo nikog, ali zapravo je s nama uvijek netko na kog možemo računati, netko tko nam može pomoći.
Vljda će doći bolje vrijeme(ljeto); vrijem sunca i boja, vrijeme sreće.
Voli vas K!